Ispis
Čet1Ruj2016

HOMILIJA NADBISKUPA MONS. DR. ĐURE HRANIĆA NA EUHARISTIJSKOM SLAVLJU U NAŠOJ ŽUPNOJ CRKVI, 28. KOLOVOZA 2016.

Draga braćo svećenici, dragi župljani - braćo i sestre, poštovane časne sestre redovnice!

Na prvi pogled može nam se činiti da su Isusova dva savjeta (koga pozvati na gozbu te kako se ponašati na gozbi) u kontradikciji. Kad govori o tome koga pozvati na gozbu, o kriteriju izbora gostiju koje ćemo pozvati, Isus preporučuje: „Ako priređuješ svečanost, objed ili večeru, nemoj pozivati one koji ti mogu i žele uzvratiti., nego pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe, koji ti nikako ne mogu uzvratiti“. Pozovi bezinteresno i tvoja svečanost bit će nešto veličanstveno i Bogu ugodno. Jer, ako pozoveš samo one koji će tebe drugi puta pozvati kada oni priređuju gozbu, oni će reći: „Pozvao nas je samo zato jer želi da i mi njega pozovemo“. Tada to slavlje neće biti pravo slavlje. Budi dobar i velikodušan, mudar, ne kalkuliraj, i sve će biti dobro.

U drugom pak slučaju kad Isus o tome kako se ponašati i koje mjesto zauzeti na gozbi, Isus preporučuje kalkuliranje. On kaže: Ako želiš biti počašćen ne zauzmi prvo mjesto kod stola, jer bit ćeš ponižen kada uđu drugi časniji gosti pa ćeš im se morati maknuti. Ne zauzmi ni ono mjesto koje očekuješ, jer ni u tom slučaju nećeš biti počašćen. Dakle, misli, kalkuliraj, budi lukav; zauzmi neko mjesto pri kraju stola i kada uđe kućedomaćin da ti onda pred svima rekne: 'Dođi bliže, dođi naprijed, pomakni se naviše’. Tada će drugi gosti reći: 'Gledaj, kako častan, a ipak tako ponizan čovjek’.

No, Isus sigurno nije onaj koji bi nas poučavao sebičnom kalkuliranju. U njegovim riječima krije se druga poruka: Naime, kad pozivamo one koji nam ne mogu uzvratiti, naši pozivi su u skladu s kriterijima gozbe koju nam Bog priprema u nebu. Božju ljubav prema nama je potpuno bezinteresna. Mi mu ni na koji način ne možemo uzvratiti. Možemo samo zahvalno prihvatiti njegov poziv. Zato, ako na svečanost ili gozbu koju priređujemo pozovemo one koji nam ne mogu uzvratiti, tada se ponašamo u skladu s principima Isusova kraljevstva. I ljudsko iskustvo pokazuje: Kad sjedimo pokraj siromašnoga, pokraj malenih, bijednih i nevoljnih, kada zauzimamo njihovo mjesto i njihov položaj, kad smo među njima i s njima, tada bolje uočavamo i prepoznajemo njihove potrebe, postajemo osjetljiviji za njihove potrebe, postajemo solidarniji s njima. Nije li to ono što je činio Isus?

To ne znači da svi moramo postati kao Majka Tereza ili da moramo pokloniti siromašnima sve što imamo te i mi s njima postati sirotinja i prosjaci. To ne znači niti da svi moramo postati članovi neke karitativne udruge. Karitativno djelovanje i karitativne organizacije, pučke kuhinje i domovi za beskućnike su potrebni, jer se oni koji raspolažu materijalnim dobrima i njima upravljaju ne druže s malim običnim ljudima, poslodavci se ne druže sa nezaposlenima, oni koji žive u luksuzu ne zalaze u domove običnih ljudi i penzionera. Kad se ne družiš sa siromašnima, kad nisi među njima i s njima, ne možeš niti vidjeti njihove potrebe, ne možeš pravo i zauzeto zastupati njihove interese. Zato znaj biti jednostavan i ponizan. To je ono na što nas poziva današnje prvo čitanje: „Sine moj, budi krotak u poslu svojem, i bit ćeš voljeniji nego onaj koji darove dijeli“. Sirah nas savjetuje da svedemo svoju aktivnost u uredu, u obitelji, na poslu, u trgovini - u svemu - na poniznost i krotkost. Želi reći da u svemu čime se bavimo i što radimo, pri donošenju odluka i zakona, treba imati osjećaja i za one slabe, računati na one siromašne, kljaste, hrome, slijepe - računati i na malene. Kad bismo se više družili s njima, kad bismo više sjedili sa siromašnima i među njima, postali bismo krotkiji i ponizniji u svojim poslovima i u svemu bismo pokazivali veću jednostavnost i solidarnost s drugim ljudima - kako je Isus učio i ostvarivao u praksi. Na taj se način mijenja svijet sve do te mjere da pomoć siromašnima prestane biti potrebna jer je stvoreno humanije društvo, s ljudskim licem. Svaki pojedini siromah, kljasti, hromi, slijepi, bolestan i svi oni na rubu društva pronalaze mjesto za stolom ovoga svijeta. Zato Isus kaže farizejskom prvaku koji ga je pozvao na objed: Kad priređuješ gozbu, pozovi ne samo one koji će ti moći uzvrati, nego i one koji ti nikad neće moći uzvratiti. I ne sjedaj na prvo mjesto, među sebi jednake, nego znaj sjediti među običnim ljudima. I što si odličniji, a više si među običnim ljudima, to ti je veća čast u očima svih - jer svaki koji sam sebe uzvisuje bit će ponižen, a koji se ponizuje u očima drugih ljudi postaje velik i biva uzvišen.

Dragi župniče, danas na dan Vašega uvođenja u župu, (dragi vlč. kapelane na početku Vašeg svećeničkog djelovanja) Sirah i Vama i meni poručuje: „Sine moj, budi krotak u poslu svojemu (...). Šti si veći, to se većma ponizi i naći ćeš milost u Gospodina. Jer velika je moć u Gospodina, ali - časte ga ponizni.“ Nasljeduj Isusa blaga i ponizna srca. „Nema lijeka bolesti oholnika, veli Sirah. Budi pažljivo uho. Znaj slušati i imati vremena za slušanje svojih župljana. „Pažljivo uho želja je mudračeva!“ Mudar i dobar župnik - svećenik je pažljivo uho koje zna slušati svoje župljane, uho koje svakodnevno sjeda u ispovjedaonicu, čeka i sluša vjernike koji dolaze: strpljivo i ponizno. I svaku dimenziju svoje svećeničke službe stavlja na pravo mjesto i poklanja joj ljubav i dostatno vrijeme.

Zakonik kanonskoga prava kaže da je župnik "vlastiti pastir povjerene mu župe, koji vodi pastoralnu brigu za povjerenu mu zajednicu pod vlašću dijecezanskog biskupa na čiji je dio u Kristovoj službi pozvan, da za tu zajednicu obavlja službu naučavanja, posvećivanja i upravljanja u suradnji s drugim prezbiterima ili đakonima i uz pomoć koju mu pružaju vjernici laici prema pravnoj odredbi" (kan 519).

Župnik je u svojoj župi, dakle, uprisutnitelj Krista Glave i Pastira Crkve. Njegova karizma uprisutnitelja Krista Glave i Pastira smješta ga unutar župne zajednice i čini ga snažno povezanim s biskupom i s drugim svećenicima, te s vjernicima.

Dragi župniče, svećeničkim ste ređenjem suobličeni Isusu Kristu, koji je Glava otajstvenoga Tijela Kristova – Crkve. Povjereno Vam je da u ovoj zajednici budete vidljivi znak i uprisutnjenje Isusa Krista, njegove riječi, njegove spasenjske ljubavi i posvećenja, da ovu zajednicu posvećujete sakramentima i da joj predsjedate i služite u ljubavi.

Na srce Vam, zato, stavljam:

Napokon, nemojte zaboraviti na sebe. Vodite računa o svom svećeničkom životu i svjedočanstvu, budite čovjek molitve, teologije i kontemplacije. Bez toga ćete se isprazniti, potrošiti i svom ćete svećeničkom služenju pristupati kao obrtu. A ovi nas vjernici ne trebaju kao obrtnike, nego kao oduševljene svjedoke Isusa Krista, koji ih gledaju i ljube Kristovim srcem i donose im njegovu radosnu i oslobađajuću - spasenjsku poruku.

Župnik je vjernik među vjernicima. Kao vjernik i novi pastir ispovjedite sada, dragi župniče, pred zajednicom koja Vam je povjerena svoju vjeru.

 

 

POZDRAVNI GOVOR VLČ. IVICE MARTIĆA NA UVOĐENJU U ŽUPNIČKU SLUŽBU, 28. KOLOVOZA 2016.

Draga braćo i sestre, oče nadbiskupe, kapelane Roberte, dragi prijatelji!

Dolazim u župu Uzvišenja Sv. Križa kao vaš brat Ivica, sin Crkve - tijela Kristova da zajedno slavimo onoga koji nas oslobodi od vlasti tame na drvetu križa. Zato je križ uzvišen. Mi samo Kristova Crkva, njegova baština. K vama dolazim iz industrijske četvrti, ljubljene crkve Sv. Josipa Radnika zajednice u kojoj sam se osjećao kao u svom domu, svojoj obitelji. To zajedništvo želim započeti i s vama. Prema vama nosi me Kristova sloboda i njegovo traženje od učenika da se ne zadržavaju samo na jednom mjestu. Crkva je zapravo uvijek na putu, nebo joj je šator pod kojim iz dana u dan obnavlja svoj savez s Gospodinom. Hvala mu za prekrasnom daru slobode u koju nas uvodi po svom Duhu, slobode da idemo dalje, slobode od mjesta, ljudi, stvari i samih sebe.

Kada sam listao spomenicu župe od 1961. vidio sam snažnu vjeru, mukotrpan trud svećenika i naroda Božjeg da se sagradi živa crkva. Na fotografijama toliki mladi, ministranti, zboraši, odgovorni muškarci i žene u radnim akcijama izgradnje prve crkve na retfalačkom groblju, prvog župnog stana, tolike duhovne obnove, slavlje sakramenata, hodočašća, druženja... Divno, imate bogatu povijest vaše župe. S dubokim poštovanjem uviđam i sve ono što su moji predčasnici - vaši župnici i župni vikari, đakoni i časne sestre činili za ovu župu. Idemo dalje. Vi ste živo kamenje, vi ste udovi Crkve koja čine ovu župu živom – Crkvom na putu.

Braćo, ne smijemo ostati gluhi na riječi i primjer pape Franje koji nas poziva da izađemo na periferije društva u kojemu živimo. Da izađemo iz sebe, svoga doma na putove, trgove, domove... Valja nam se zaprljati u služenju drugima. Krist nas poziva da se ne bavimo sobom, već drugima. Tako ćemo i neznajuć' ljubeći tuđe srce izliječiti vlastite rane. Naš put prema sreći krije se u radosti služenja potrebitima ovoga svijeta. Iako su vremena teška i čini nam se kao da se navlače crne sijene nad našim obzorjem, crna podloga najbolja je podloga za svjetla slova Evanđelja. Crkva mora iskoristiti Svjetlo Kristovo koje joj je dano, mi moramo biti svjetlo svijeta. Širiti pozitivan duh, nadu, dobru - radosnu riječ namjenjenu svima!
Crkva ne propovijeda Krista koji je samo hodao zemljom, činio čudesa, ona nije socijalna ustanova. Crkva propovijeda Krista uskrsloga. Jednom riječu, naša prvotna zadaća je svijetu ponuditi ono što nitko ne može – a to je Nebo. Želim zajedno s vama graditi živu Crkvu, malo stado Kristovo koje prepoznaje, susreće svoga Gospodina. Želim da nam gore srca dok slušamo Gospodinovu Riječ i da nam se oči otvoraraju, dok lomimo euharistijski kruh.

Braćo, moramo prihvatiti Kristovu prisutnost među nama na njegov način, a ne neki naš način. U ovoj Godini milosrđa želimo sa čitavom Crkvom promišljati o veIikom daru kojeg je Krist ostavio svojoj Crkvi – daru opraštanja. Opraštanje dugova - grijeha, čin je novoga stvaranja. Molimo oprost jedni i od drugih i dajmo oprost! Nek nam svim bude novi početak. Crkva - mi trebamo biti hrabri, biti prvi u nuđenju oprosta drugima, našim neprijateljima. Nema te političke stranke i društvene organizacije koja ima veće pravo i dužnost da u ovom našem podijeljenom svijetu i društvu nudi pomirenje. Velikodušno praštanje. 'Ko prašta ne govori da je slab već govori da je velik, da mu je srce kod Gospodina. Crkva mora biti glavni promotor pomirenja makar i na vlastitu štetu. Stoga vas pozivam kapelane, sestre Naše Gospe, vjeroučitelji i katehete, župni suradnici, braćo i sestre: obnovimo našu župu raskajanog srca da bude po volji Oca koji je na nebesima! Bože, u pomoć nam priteci – Gospodine, pohiti da nam pomogneš!