Prva večer devetnice BDM Lurdskoj i slavlje sv. Blaža

Devetnica BDM Lurdskoj započela je na spomendan sv. Blaža (3. veljače), biskupa i mučenika. Otvorena je večernjom molitvom svete krunice koju su uz duhovni nagovor predmolili župnik Ivan Jurić, župni vikar Florijan Zagorščak i svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije u Zajednici Cenacolo u Saluzzu u Italiji vlč. dr. Josip Vrančić te redovnice Družbe Sestre naše Gospe: s. Marija Jerković, s. Blaženka Dubravac, s. Veronika Vidaković i s. Vianea Pezer.

Uvodeći u početak razmatranja prve desetice žalosnih otajstava (petak) župnik Ivan je naglasio kako je Gospa u našim srcima te u duhovnom nagovoru naglasio kako nam je na poseban način u devetnici Gospa bliža, a rane njena Sina iscjeliteljske te u nakani Gospi preporučio svećenike, redovnike, redovnice; vlč. Josip kazao je kako ga je Gospa Lurdska u Lurdu zagrlila i iscijelila te je molio zagovor za snagu u životu, iscjeljenje i zdravlje; vlč. Florijan preporučio je mlade da donose ispravne odluke prepoznajući Očevu volju, posebice pred vrlo važnim izborima i u odlučivanju; a redovnice su predmolile „Zdravo Mariju“. Po završetku pobožnosti župnik je pozvao vjernike na svetu ispovijed i čestitu pripravu za blagdan zaključivši: „Blagoslovljeni ovi sveti dani!“

Uoči mise župnik je dobrodošlicom najavio gostujućega svećenika iz Saluzza vlč. Josipa Vrančića, rodom iz Tovarnika, koji je prvi put kod nas i predvodit će euharistijsko slavlje, praćeno pjesmom župnog zbora uz ravnanje Ivana Bošnjaka.

Na početku mise vlč. Josip je kazao kako ulazimo u deveticu Gospi Lurdskoj i upravo slavimo sv. Blaža, biskupa i mučenika: „Zanimljivo Isus je za sebe rekao da je Alfa i Omega (tri puta u Knjizi Otkrivenja). ”Alfa” je prvo slovo grčkoga alfabeta, a ”omega” posljednje. U životu je uvijek važno kako se stvari započinju i kako dovršavaju. Između je borba, između se može i pogriješiti, krivo izabrati, ali započeti dobro i završiti dobro, to je odlučujuće. Svi koji ste ovdje prvoga dana devetnice, bilo bi dobro da ju i završite sa devet dana. Možemo očekivati da nam Marija posreduje, pomogne shvatiti puno, puno stvari koje su za nas, možda, jako velike, a ona pomaže da ih spustimo na našu razinu, stavimo u 'malu' glavu i hodimo na putu svetosti.“

Svjedočenje vlč. Vrančića: U Cenacolu Bog obnavlja našu ljudskost

„Ušao sam u Zajednicu kada sam imao 40 godina, skoro 17 godina svećeništva, zato što sam imao veliku potrebu i već šest godina nisam u Hrvatskoj. Ne bih htio dirati u sliku o ovome i onome, ali svećenik je uvijek čovjek, slab i podložan grijehu. Ja sam ga upoznao. Zato što je moj život bio laž, pretvorio sam se u laž, zato što sam bio u tami i imao sam potrebu za spasenjem, da mi netko da ruku, da me netko podigne, da me netko izliječi. Hvala Bogu što sam poznavao vašeg župnika vlč. Jurića koji je jako povezan sa Zajednicom Cenacolo i pomogao mi da uđem u ovu Zajednicu koja prihvaća sve one koji imaju potrebu. To nije samo Zajednica liječenih ovisnika, nego svih ljudi koji su upoznali tamu i žele doživjeti ono što se zove uistinu uskrsnuće. Već sam sada šest godina u Zajednici, ali prve tri godine tamo ništa nisam radio kao svećenik, ništa. Velika većina momaka s kojima sam bio nije ni znala da sam svećenik. U toj Zajednici upoznao sam nešto što nisam pronašao nigdje, a to je Bog koji obnavlja našu ljudskost! Tamo sam doživio veliku preobrazbu, najprije moje ljudskosti, a onda i svega ostalog. Kada u čovjekovom životu vlada laž, onda nema slobode, a kada nema slobode, mi se nismo sposobni u životu odreći ničega! A čovjek koji nije sposoban u životu se  odreći ničega, nije sposoban donijeti ispravne odluke u životu! Ovdje ima puno mladih… Imao sam sreću, ili kako god hoćete, provesti dugo vremena u Rimu, tamo sam studirao. Jednom me pozvao svećenik u svoj župu da održim katehezu za mlade. Ušao sam u dvoranu, mislim da je najmlađi imao 38-40 godina, i pitao sam jesu li ovo ti mladi“, ispričao je životopisno vlč. Josip sišavši s oltara među župljane i, umjesto 'klasične' propovijedi, dragocjeno istinito posvjedočio.

Škrtost – duhovna bolest - škrt čovjek provodi cijeli život u strahu

„Patili su zato što nisu spremni odreći se ičega, žele sve, a ne mogu dobiti sve. Tko se želi oženiti zna da se mora odreći svih drugih žena i izabrati samo jednu. Tko želi studirati zna da se mora odreći jako puno toga, tko želi biti roditelj dobro zna čega se treba odreći. A zašto se ljudi boje odreći stvari? Zato što je u našemu životu prisutna, kod svih, duhovna bolest koja se zove škrtost. Škrt čovjek provodi cijeli svoj život bojeći se jer ne želi izgubiti ništa. On je stalno u pokretu jer mu stalno nešto treba. I Sotona u njegovom životu djeluje vrlo, vrlo spretno. Pred njim je stalno film: o teškim danima, o katastrofama, 'ne možeš nikome vjerovati', 'moraš se ti sam pobrinuti za sebe jer tko zna kako će biti sutra'…  Život, grč. bios, je Isus. Odakle dolazi pravi život? To treba odlučiti svatko od nas. Koliko ljudi je uništilo sebe, svoju obitelj i druge ljude zato što nisu bili sposobni odreći se ičega. To je velika duhovna bolest! Proveo sam u Lurdu tri godine. Svake srijede momci Cenacola odlaze u svetište gdje su u pet sati ujutro i provedemo tamo sat vremena na koljenima. Tamo sam godinu i pol dana molio za svjetlo, za vjeru jer ju uopće više nisam osjećao.

Najveće čudo – jednostavna vjera, vjera u Providnost

Najveće čudo koje sam osjetio u mom životu je vjera, jednostavna vjera! Vjera u Providnost. Živim u Zajednici koja živi od Providnosti, od nikoga ništa ne traži. Sve je tamo. Kad sam ušao u Zajednicu svi su pričali: 'To je Providnost', a ja sam mislio: 'Pa, ovi nisu normalni.' Što znači Providnost? Onda smo jednom ostali bez deterdženta. Bila su nas u kući dvadeset i dvojica. Svaki tjedan sam dobivao trideset posto od jednoga sapuna jer nije bio deterdženta, šampona, gela za tuširanje, ničega. Odgovorni u kući rekao je da ćemo moliti devetnicu sv. Josipu za Providnost. Osmoga dana došao je gospodin, naš susjed i rekao da ga je nazvao prijatelj kazavši da imaju 25 tona različitog deterdženta koji ne može biti prodan jer pakovanja nisu dobro ispunjena, do polovice. To je jako puno. Bilo bi dobro uvijek se upitati: 'Kršćanin sam, ali vjerujem li da Providnost upravlja mojim životom?' Nekad mi se čini da su naše crkve nedjeljom pune ateista. Sve je u redu, dok se ne počne govoriti o tome da Bog upravlja našim životom, onako kako on hoće i da se ne moramo previše brinuti… Duhovna bolest koju sam i ja doživio je istinitost pretvorena u čistu laž, bilo je vremena kada nisam mislio tako, a sada mislim tako. Najvažnije su i međuljudski odnosi. U Svetom pismu ima odlomak o tome kada je kralj David htio sagraditi hram Bogu, a Bog mu kaže, ti mi nećeš graditi hram. Zašto? Zato što Bogu nije trebao hram već David, Davidovo srce. Bog je trebao Davidovo prijateljstvo, a ne kuću od zlata i srebra u koju bi ga David smjestio i onda zaboravio. Kada smo sposobni izgraditi vrlo jednostavne međuljuske odnose, vi ste gdje god se u svijetu nađete, uvijek kod vaše kuće, uvijek i svugdje. A što treba napraviti? Prvo, jesmo li sposobni činiti ljudima one stvari koje su dobre“, retorički je upitao vlč. Josip te približio složene emocionalne odnose u komunikaciji i negativne emocionalne smetnje, prepreke za zdravu komunikaciju opisujući: osuđivanje drugoga, ljubomoru, nametanje sebe (narcisoidnost), nasilnost i ranjavanje; te kako je bitno znati primiti oproštenje i umjeti velikodušno oprostiti u kršćanskoj poniznosti jer to znači vlastitu slobodu.

Činiti dobro drugima bezuvjetno i velikodušno

Ako nekoga želite uništiti do kraja, onda ga samo osuđujte svaki dan i nakon mjesec dana taj čovjek više nije kod kuće, nakon godinu dana napusti grad. Drugo je ljubomora. Čovjek se ne osjeća dobro i vidi druge koji su sretni i on je zbog toga nesretan jer su drugi sretni, a kad oni budu nesretni, on će se dobro osjećati. Treće, zašto uvijek moram u životu pokriti cijeli prostor i ne dati nekom drugom da diše? Jeste li nekada razgovarali s nekim tko vam nije dao ni sekundu prostora da kažeš jednu jedinu riječ? On mora stalno govoriti. I na koncu ti kažeš pa ovaj mene uopće ne razumije. Pa što on hoće od mene, nemam što tu tražiti… I još nešto, postoji jako puno nasilja. Poznajemo osobe s kojima živimo, poznajemo jako dobro i znamo gdje treba taknuti gdje (neko)ga boli najviše. Ne radite to! To je veliko zlo! I još nešto važno u životu je osjetiti kad ti je netko oprostio!  Morate biti velikodušni u opraštanju! Mi obično opraštamo jedni drugima zato što želimo onoga koji je na 'podu' vidjeti cijelu vječnost tamo, želimo ga osuditi da pati. Što znači oprostiti uistinu? Znači ne postavljati uvjete. Često u životu uvjetujemo: 'u redu, ali ako se ponašaš ovako',  'voljet ću te ponovo, ali moraš napraviti to'. Nisam siguran da Bog s nama čini takve stvari. I još je ovo važno - uvijek se truditi da naša djeca i svi ostali znaju da mi imamo povjerenja u njih. Ima ih mnogo koji kažu 'kako mogu  imati povjerenja u njega, kad stalno pravi gluposti', i pravit će. Zašto je onaj otac o prispodobi o dobrome ocu pustio svoga rođenog sina da ode od kuće? Ima puno teologa koji kažu da kada je Isus pričao ovu prispodobu, onda je to bio veliki skandal… Tko može živjeti život s težinom nepovjerenja, to je jako teško. I još ovo, nikada se trebamo iskazati ljubav! Nas iz Hrvatske u Cenacolu gledaju kao dosta mlade ljude. Talijani vas samo grle, i u danu te netko deset puta zagrli pa se pitaš 'što me stalno grli', i prije i poslije doručka i poslije marende i poslije ručka… Mi možemo pričati jedni drugima o svemu i svačemu, ali da želimo dobro jedni drugima, to se mora i pokazati! Djeca koja nikad' nisu bila grljena, voljena i štićena, kad odrastu to se primijeti jer nešto nedostaje. I još nešto važno je nada koju nam nude i drugi, imati nekoga kraj sebi koji će znati reći 'bit će dobro', 'vidjet ćeš da će biti dobro', kao i bitno znati strpljivo podnijeti stvari. Velika većina ljudi smatra da je najvažnije u životu riješiti sve svoje probleme. Mislim da nije, to je nemoguće. Ne postoje ti problemi koje nitko od nas nije sposoban riješiti, neki će nas pratiti cijeli život. Ima i takva mudra situacija i za nas nije loša jer nas i te stvari promijene. Trebamo putem imati nekoga koji će, u trenutcima kada nam je teško, biti kraj nas. Kad čitamo u Evanđelju da je Isus ozdravio bolesne ljude, jesu li se ljudi ponovo razboljeli? Mislim da jesu. Zašto? Mi smo ljudi, slabi smo, naše tijelo je slabo i stvari se vraćaju i sa sobom donose patnju, a kad se vrate jako je važno imati onoga tko će biti kraj nas. To neće riješiti probleme, ne treba to, nego tko će mi pomoći onda kada ja ne mogu hodati. To je kuća, moja kuća. Mi želimo ovdje devet dana kucati na Marijino srce, na Isusovo srce. Zanimljivo je svugdje, u Fatimi, Međugorju, Lurdu, kako Bog ima potrebu razgovarati s nama; recimo kada je Bernardica rekla da je vidjela 'jednu gospođu' koja priča s njom kao kada dvije odrasle osobe razgovaraju. A kako možemo s Bogom razgovarati, ako nismo ovdje (u crkvi), sada sposobni proći ovaj milostivan ispit. Nadam se da ste slušali Poslanicu Hebrejima (Heb 13, 1-8) koja je govorila o Božjim ljudima… Želim svima nama da molimo, napravimo prostor drugima, budemo velikodušni jer Bog je velikodušan s nama i ostavio nam je prostor. Neka nam Marija, uistinu, pokaže pravo svjetlo i da nam hrabrosti za sve ono o čemu smo danas promišljali. Potrebno nam je jako, jako puno hrabrosti.“

Nakon mise, održan je obred blagoslova grla tzv. grličanje.

Tekst i fotografija: Nevenka Špoljarić