Na Veliku Gospu u Aljmašu pjevao Mješoviti župni zbor
Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije u nebo, 15. kolovoza 2024. i 320. godišnjica Svetišta Gospe od Utočišta u Aljmašu je proslavljena s rijekama hodočasnika koji su od ranih jutarnjih do večernjih sati pohodili svetište. I retfalački župljani pridružili su se slavljeničkom zajedništvu na središnjoj misi u 10 sati tako što su organizirano autobusom došli u Aljmaš, usput častili Majku Mariju krunicom koju je predmolio bračni par Cabadaj i pjesmom, a sve uz brižno vodstvo župljanina Tomislava Trojana.
Brojni su župljani stizali pješice iz Retfale u Aljmaš, a mnogi su pribivali i uočnici. Posebna čast pripala je našem Mješovitom župnom zboru koji je, uz ravnanje Ivana Bošnjaka i glazbenu pratnju Marije Nađ Perić, animirao liturgijsko pjevanje.
Središnje euharistijsko slavlje Velike Gospe predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup metropolit Đuro Hranić u koncelebraciji s domaćim župnikom dr. Tomislavom Ćurićem, dekanom Osječkog istočnog dekanata preč. Alojzom Kovačekom, župnikom Župe sv. Rozalije, djevice i mučenice u Ivanovcu Andrijom Vrbanićem i predvoditeljem trodnevne duhovne priprave i mise uočnice fra Ivanom Matićem, voditeljem Kuće susreta Tabor.
U Aljmašu su hodočasnike na platou uokolo vanjskoga oltara prvi put dočekale stolice i suncobrani zahvaljujući dobročinstvima vjernika i zauzetim aljmaškim volonterima.
Propovijed nadbiskupa Đure Hranića
Uvodeći u misno slavlje, nadbiskup Hranić podsjetio je na značenje svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije u nebo te je rekao: „…njezino uznesenje na nebo je stvarnost koja se tiče i svih nas, jer nam ona jasno pokazuje i našu budućnost. Naša je budućnost uskrsna radost i vječno zajedništvo s Bogom, a ne ništavilo i trulež groba.“ Osvrćući se na liturgijsko čitanje iz Knjige Otkrivenja o ženi zaogrnutoj suncem, koja je trudna i viče u porođajnim bolima, a zmaj staje pred nju da joj proždre dijete, nadbiskup Hranić uputio je u povijesni kontekst u kojemu je sv. Ivan pisao ovaj tekst te je oslikao Kristovu smrt i istodobno Crkvu koju progoni carska vlast.
Crkva se ne boji ostvarivati svoje poslanje
„Žena zaogrnuta suncem, s mjesecom pod nogama i vijencem na glavi od dvanaest zvijezda je Crkva, koja svijetu nosi Isusa Krista. Crkva koju Bog ljubi, zaogrnuta je njegovim suncem, ljepotom i plodnošću. Zato je ona trudna i viče u porođajnim bolima, ali to vikanje kolikogod bolno, zapravo je naviještaj života i nade za čitav svijet i kozmičku stvarnost“, uputio je nadbiskup i nastavio: „Koliko god bila slaba, bespomoćna, pa čak i grješna, Crkva zna da u svom krilu nosi i svjedoči Život te ga rađa i daruje svijetu, pa i onda kad se čini da su sile Zmaja koji ima sedam glava i deset rogova neusporedivo jače od žene koja viče u trudovima. No, odjevena suncem, tj. Božjom snagom, i s mjesecom pod nogama, izdižući se iznad prolaznosti svijeta, Crkva se ne boji ostvarivati svoje poslanje: naviještati svijetu Krista – život i uskrsnuće naše, iako se ponekad mora povući u pustinju i u šutnju. Progonitelji Crkve će propasti, a Crkva koja rađa Krista će opstati i vratiti se iz pustinje.“
U nastavku svoje homilije đakovačko-osječki nadbiskup osvrnuo se na bitku između dobra i zla, kako je čitamo u Knjizi Otkrivenja, a koja se odvija i danas te je pojasnio: „Zlo i Zli su na razne načine i danas prisutni. Na drastičan smo ga način iskusili u agresiji i na ovaj dio naše domovine te u potpunom razaranju ovoga svetišta. Djelovanje zla i Zloga prepoznajemo i u ratnoj agresiji Rusije na Ukrajinu te u ratu koji se vodi u Svetoj zemlji. Zli nam se svima zlokobno ceri i prijeti raspirujući opasnost da se rat u Svetoj zemlji proširi i na rat daleko širih razmjera sa strašnim posljedicama. Zlo izgleda tko moćno, jako, bez mogućnosti da mu se suprotstavimo. A dobro, naprotiv često je u liku žene trudnice ili tek rođenog djeteta, dobrohotno, bezazleno, ali nemoćno.“
Zmaj naše zatvorenosti pred darom života
Uputio je kako borba između dobra i zla trajno plamti i u našim ljudskim srcima: „Sebičnost, samodostatnost, nepoštovanje dostojanstva i prava drugih i drugačijih, koruptivni oblici ponašanja, permisivni zakoni i odavanje trenutnim užicima koji rastaču tolike brakove i obitelji te obezvrjeđuju bračne i obiteljske vrijednosti, djeci oduzimaju sigurnost i ljepotu roditeljskog zajedništva i obiteljskog života te nanose tešku bol i patnju ostavljenim supružnicima.“
Ističući kako oholost hranjena životnim standardom i položajem koji nam ne dopuštaju da prepoznamo istinu o čovjeku kao biću čije se bogatstvo i autoritet očituju ponajprije u poniznosti, po spremnosti na služenje i na odustajanje od sebe, u dobroti i u nesebičnoj ljubavi te u vjernosti Bogu te trajnim i neprolaznim ljudskim i moralnim vrednotama, nadbiskup Hranić posebno je uputio na još jednu vrlo aktualnu društvenu borbu koja se također odvija na razini odluke u našim ljudskim srcima: „Zmaj stade pred Ženu koja imaše roditi. Zmaj naše zatvorenosti pred darom života proždire djecu, život i budućnost našega naroda te nas je već kao narod i zemlju doveo do demografskoga sloma.“
Vjera potpunog predanja
Definirajući kako je Zmaj koji prijeti životu u krajnjoj liniji nevjera, „odbacivanje Boga, Božjih zapovijedi, javno ismijavanje vjere, kršćanskih osjećaja i morala te religioznih simbola; zmaj koji nas proždire i još nam se cinično ceri u lice kao neupitna tekovina slobodnog demokratskog društva, koji nam se predstavlja kao umjetničko stvaralaštvo ili nastojanje potpunog odvajanja roda od biološkog spola pokriva velom znanosti i diskretno želi kao rodni studij infiltrirati u obrazovni sustav. A u stvari nasrće i proždire život i budućnost ove zemlje i naroda“, nadbiskup Đuro je poručio: „Ali, iako napada, Zmaj biva konačno pobijeđen. Isus Krist je svojim uskrsnućem već zadao smrtni udarac Zmaju – grijehu i smrti. Zlo ima, stoga, granicu koju ne može prijeći. Marija, Crkva, mali čovjek imaju Onoga koji im daje snagu i ljubav za život, imaju Boga koji ih brani, koji im daje snagu i koji je na njihovoj strani.“
Na kraju homilije mons. Hranić istaknuo je kako Marijina nije razumjela sve Božje zahtjeve prema njoj, već je imala vjeru potpunog predanja te je rekao: „Stoga, iako izabrana, Marija nije bila posebno zaštićena. Bog je bio njezino jedino utočište i zato ju mi ovdje u Aljmašu častimo kao Gospu od utočišta. Svojom vjerom i po svome bezgraničnom povjerenju i predanju Bogu, ona je postala primjer žene vjernice, znak novoga načina života, te je – kao što su pisali stari crkveni oci – ona Boga najprije začela u vjeri, a tek potom tijelom u svome ženskom majčinskom krilu.“
Na kraju mise župnik Ćurić zahvalio je svima za zajedništvo vjere i pobožnosti u svetištu Gospe od Utočišta u Aljmašu. Potaknuo je prisutne na odlazak do kapele Gospe pod lipom te posjetiti Memorijalni centar u podnožju aljmaške Kalvarije, značajan aljmaški toponim jer čuva povijest Svetišta, sjećanje na rušenje svetišta u Domovinskom ratu, obnovu i sakralno uređenje te se u njemu isprepliću kulturni, povijesni, tradicijski i duhovni sadržaji.
Velika Gospa proslavljena je trima euharistijskim slavljima u našoj župnoj crkvi.
Tekst homilije: Tiskovni ured - Martina Kuveždanin/izvješće Nevenka Špoljarić
Fotografije: Nevenka Špoljarić
