Druga adventska nedjelja s prvopričesnicima
Posebnost u drugoj nedjelji došašća, 10. prosinca, bili su naši budući krizmanici koji su župljanima predstavljeni na misi u 9 sati, a prava raspjevana svečanost dogodila se na misi u 11 sati kada su predstavljeni prvopričesnici i na početku misnoga slavlja prikazan igrokaz „Glas viče u pustinji“ u izvedbi Dramske župne skupine. Baš na ovoj svetoj misi sva djeca u crkvi su slavila Boga gromoglasnim pjevanjem uz ravnanje s. Vianee Pezer, dok je na koru Dječjim zborom ravnala Marijana Matijević. Bila je to ujedno svojevrsna uvertira pjevane dječje božićne čestitke praćena osmijehom i nutarnjom radošću oduševljenih roditelja, članova obitelji djece i vjernika pa i školaraca na „najveselijoj“ i najposjećenijoj nedjeljnoj misi.
Djeca su u klupama taktove pjesme pratila pokretima ruku sudjelujući posvema u slavlju. Na ovoj misi u 11 sati, koju je predvodio župnik Ivan Jurić, molilo se i za roditelje, a svaki je budući prvopričesnik/prvopričesnica naposljetku euharistijskog slavlja na dar od župe dobi(la)o Moj mali molitvenik.
Na prvoj jutarnjoj misi drugu svijeću – svijeću Spasenja na adventskom vijencu upalila je s. Marija Jerković, a na misi s prvopričesnicima ministrant, dok je poticajno duhovno razmatranje čitala Andrijana Zetović. Igrokaz su „dramatično“ i scenski oblikovano prikazali Petar Babić (uloga Božjeg izabranika Ivana Krstitelja) te „djeca“ Marta Erdeljić i Nikola Erdeljić. Župljani su, posebice najmlađi, pozorno motrili i slušali riječi scenskog prikaza kao svojevrsnu priču u suglasju s čitanjima druge nedjelje došašća iz Knjige proroka Izaije (Iz 40,1-5.9-11), psalmom (Ps 85, 9ab-14) i čitanjem Druge poslanice svetoga Petra apostola (2 Pt 3, 8-14) te navještajem svetog Evanđelja po Marku (Mk 1,1-8).
Kako poravniti krivine i neravnine u duhovnom životu?
Jutarnju je misu predvodio kapelan Vladimir Sabo koji je u propovijedi, potaknut prvim čitanjem, razložio kako se izraelski narod u babilonskomu progonstvu našao zbog mnoštva grijeha koje je počinio ne živeći po Božjoj zapovijedi. „Židovi su znali, jer im je Bog to rekao, da će biti kažnjeni, ako ne budu živjeli po Božjim zapovjedima. Svejedno, nisu mu vjerovali. Isto se dogodilo i prvim ljudima. Isto se događa i danas. Grijeh nije nipošto bezazlena stvar. Grijeh je ponajprije udarac onomu koji ga čini i grijeh povlači za sobom kaznu. Neke tjelesne i psihičke bolesti su posljedica grijeha. Bog se ne raduje našoj kazni, ali ju nekad pripušta kako bismo shvatili pogubnost puta kojim idemo, pokajali se i duhovno ozdravili. Kazna progonstva koje su doživjeli Židovi u Babilonu je bila dobra za njih jer su tamo doživjeli: obraćenje, pročišćenje i ozdravljenje“, kazao je propovjednik Sabo te naglasio važnost razumijevanja „glasa Ivana Krstitelja koji viče u pustinji Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!, ali i Isusovih prvih riječi u javnomu djelovanju: Obratite se i vjerujte Evanđelju!“ jer „Isusov poziv na obraćenje dobiva dublji smisao“. Ukazao je na krivine i neravnine u našem duhovnom životu koje nam valja ispraviti, a prilika je to učiniti upravo sada u ovomu došašću.
„Doline koje treba povisiti predstavljaju nešto čega nam nedostaje u duhovnom životu, možda ne molimo dovoljni ili ne molimo na ispravan način. Doline mogu biti i manjak ljubav prema bližnjima; nedostatak Božje riječi u našemu životu ili možda potreba za svetom ispovijedi. Gore i brežuljci su, slikovito rečeno, nešto što strši u našemu životu i što treba sravniti sa zemljom – to su grijesi i grješne navike koji se trebamo odreći! Važne su dvije stvari, prvo svaki čovjek treba obraćenje u kojemu će se srcem odlučiti za Boga i, drugo, trajno postajati sve više otvoren Bogu i njegovu Evanđelju! Također, svakomu čovjeku, bez obzira na težinu njegovih grijeha i prošlost, Bog daje priliku za novi početak. To se događa uvijek kada se kajemo za svoje grijehe i iskreno odlučujemo više ne griješiti. Boh nas ne želi kazniti, nego ozdraviti, otkupiti i spasiti, usmjeriti prema vječnoj sreći. Vjerovati u Boga znači njemu povjeriti sebe, svoj život i sve ono što se samnom događa. Vjerovati znači imati povjerenja da Bog zna što je za mene najbolje i prepustiti mu da me On vodi snagom svoje milosti. Ako želite takvu snažnu i živu vjeru, predajte Isusu svoje srce i svoj život kada se budete pričestili. I recite mu: 'Isuse, prihvaćam te za svojega Gospodina i Spasitelja.'“, istaknuo je vikar Vladimir Sabo.
Priredila: N. Špoljarić
Fotografije: Suzana Hodanji i Suzana Galić, liturgijske čitačice
