PRVI ŽUPSKI DOM

Kako već kratko napomenuh, vlasnica kuće u Zvečevskoj 17, veoma plemenita gospođa Anka Vincijanović s dvoje već odrasle djece, gluhonijemim sinom i kćerkom, velikodušno je ponudila župniku, nakon njegove molbe u crkvi, stan u svojoj kući. Dala je besplatno jednu sobu i predsoblje u pristojnoj kući od pečene cigle koja je pružila utočište kroz više od dva desetljeća trojici župnika. Takve se stvari zaista ne smiju zaboraviti pa bi, možda, bilo prikladno da se uvede u župske knjige kao znak zahvalnosti obveza jedne mise u godini. Kuća za župski dom je kupljena nakon nekoliko mjeseci, ali je dajući stan u kući gospođa Vincijanović, koja je inače bila invalid i već u godinama, dala uvjete za početak života novoosnovane župe. Vjernici su od prvih dana naprosto hrlili u Zvečevsku ulicu, prijavljivali svoje obitelji, osnovana je župska kartoteka, a po plemenitosti poznati župljani Retfale, iako je stanovništvo skromnog imovnog stanja, velika većina je živjela od skromnih radničkih ili namješteničkih plaća, neumorno su donosili svoje priloge za nabavku najpotrebnijih stvari u crkvi i za kupnju kakve-takve kuće. Nakon tri mjeseca, ponudio je tkalac Antun Knežević, koji je selio u Split, svoju kuću na prodaju. Ni tada ni poslije, koliko je meni poznato, nije u blizini bilo kuće na prodaju. Kuća je bila skromnog izgleda, s prozorima od ulice tako niskim da se doslovno moglo zakoračiti s ulice u sobu. Imala je tri sobe i skromnu zgradicu u nastavku kuće od ulice. Pogodno je bilo i to što je ponudio kuću na otplatu uz cijenu od jedan milijun i tristo tisuća dinara ili nešto malo više. Kuća je bila u Dalmatinskoj broj 3, odmah iza ugla prema groblju, u najmanjoj mogućoj udaljenosti od groblja kroz koje je opet trebalo proći par stotina koraka. Uz dozvolu Biskupisjklog ordinarijata sklopljen je ugovor i položena prva rata. U toj prvoj rati je učestvovao župnik koji je svoj pisaći stroj „Colibri“ prodao za 70.000 dinara i dao prvu otplatu. Svu kompliciranu proceduru s velikom ljubavi je vodio gospodin Trišler iz ugledne osječke obitelji Trišlera koji su i u župi Osijek I na sve načine sudjelovali. Gospodin je bio umirovljeni direktor bivše „Prve hrvatske štedionice“, već prilično bolestan, a do krajnosti požrtvovan. Uzoran vjewrnik sve je poslove, koji nisu bili mali oko prijepisa, raznih dokumenata koje je trebalo pribaviti, obavio potpuno besplatno.

DOLAZAK ČASNIH SESTARA

Kada je župa dobila svoj kakav-takav dom, poslovi se tako razgranali da se nisam smio maknuti iz stana jer su vjernici kroz cijeli dan dolazili sa svih strana velike župe, morao sam misliti da tim velikim potrebama neću moći udovoljiti sam. Pozvao sam časne sestre sv. Križa, koje sam par godina prije toga doveo u Štitar i zamolio ih da dođu u župu kao suradnice jer je sve, od vjeronauka, čistoće crkve, pjevanja i brige za kuću, bilo na leđima upravitelja župe. Uprava sestara sv. Križa u Đakovu nije mogla udovoljiti toj molbi pa sam otišao u Zagreb i zamolio časne sestre „Notrdamke“ da one dođu u Osijek što su spremno i prihvatile. Mala kuća u Dalmatinskoj ulici imala je tri sobe. Prvu od ulice je upravitelj župe uzeo za kancelariju, a ujedno je i fungirala kao stan, soba za primanjue, kupaonica i spavaonica. Uz te sobe je vodio hodnik prislonjen na susjednu kuću i to bez prozora. Srednja soba nije imala prozore, a nastavak je kao i sva kuća bio vrlo skroman. Uz dane okolnosti nije bilo moguće,  nakon tri mjeseca postojanja kao i radi prikladne blizine crkve, ništa bolje nabaviti. Osim kancelarije, sve ostale prostorije bile su prepuštene sestrama. U stan-kancelariju smješten je krevet i ormar koji je poklonila gornjogradska župa.  Svoj privatni pisaći stol i prastari trosjed kupljen u Osijeku po dolasku u Retfalu smjestio sam tako da je jedva preostalo nešto mjesta kao prolaz između pokućstva i zemljane peći u sobi. U zimi je bilo kako-tako, no za vrijeme ljetnih mjeseci kontinentalna klima, koja izrazito vladau Osijeku, zadavala je stanarima nemale probleme. Kuća je bila niska, a hodnik otvoren i vodio je u malo dvorište u kojemu se nalazio primitivni nužnik, a s druge strane dvorišta u neposrednoj blizini hodnika susjedi su imali svinjac iz kojeg se širio neopisivi smrad. Preko dana bi se otvarao prozor prema uliic, no u noći, jer je bio veoma nizak, nije bilo moguće doći do zraka. Teško si je predočiti život u takvoj prostoriji u trajanju od nekoliko mjeseci. Bio sam prisiljen na pod staviti novine i pokušati zaspati, što je svakako uzrokovalo i neprospavane noći i nevolje s tim skopčane. Ništa se, dakako, nije moglo učiniti jer župa nije posjedovala baš ništa, a čovjek koji je kuću prodao, unatoč obećanju da će čekati s isplatom, javljao se svakih par dana iz Splita i zaklinjao da mu se pošalje novac jer on mora tamo isplatiti kupljenu kuću. Pravo je čudo kako je to iste jeseni uspjelo, svakako zahvaljujući svesrdnoj pomoći i zalaganju dobrih župljana. Dnevna milostinja, dakako još više ona od nedjelja i blagdana, uz mjesečne priloge upisanih župljana, razlijevala se na premnoge izdatke kako za crkvu, tako na mnoge potrebe jedne velike župe.

Treba svakako istaknuti da župa nije dobila niti dinara pomoći od Biskupije, odnosno od „majke Crkve“ od koje se odijelila. Nisam mogao razbijati glavu s time, no pojedinci su me upozoravali da postoje konkretni propisi koji obvezuju na određenu pomoć novoosnovanoj župi. Tijekom svojeg svećeničkog rada, a bio sam župnik u još jednoj župi i bio svjedokom osnutka cijelog niza novih župa, takav slučaj nisam nigdje uočio. Uz to treba naglasiti, nitko iz Đakova tijekom dvije godine i dva mjeseca mojeg upravljanja nije niti zavirio u novi centar. Pri dolasku sam, čuvši za običaj da se traži pomoć susjednih župa, zamolio jednog osječkog župnika neka mi dozvoli jedne nedjelje propovijedati u njegovoj crkvi i zamoliti pomoć. Kratko mi je odgovorio da oni misle „krečiti crkvu sljedeće godine“. I tako župa bez crkve, radi urešenja starinske bogate ljepotice, ostade prepuštena sama sebi. Moram naglasiti da me je to tako dirnulo da više nikada nisam ni od koga ni molio niti dobio ikakav prilog pa čak ni od onih koji su osigurali i marke i dolare, i u veoma velikim svotama koje su pojedine župe primile.

OBNOVA CRKVE I NABAVLJANJE NAJNUŽNIJIH STVARI

Na početku sam istaknuo da je ponutrica crkve bila u svakom pogledu bijedna. Pola zgrade je bilo bez žbuke, štukatura u nišama i pojedini ukrasi bili su obijeni, sva tri prozora razbijena i neupotrebljiva, a gornji prozori u kupoli „zašiveni“ komadima, okrajcima dasaka. Oltar je bio natruo, struje nije bilo u crkvi, a oko crkve je bila „blatna staza“. Po nadzorom prof. Ulman, koja je uložila mnogo truda, crkva je ubrzo ožbukana, a ona je, dakako ručnim radom, izradila lijepe ukrase u neoklasicističkom ambijentu crkve. Jedan posao je išao za drugim. Izradila je od terakote tri kipa: Raspeće na glavnom oltaru u veličini dječaka. Župnik je, čitajući život sv. Ivana Nepomuka, došao do zaključka da bi velikoj župi trebao veliki zaštitnik pa je predložio Biskupskom ordinarijatu da se župa proglasi od „Uzvišenja sv. Križa“, što je odmah i uređeno te je učinjen novi župski pečat. Križ je postavljen nad novim drvenim oltarom, a pozadinu, prozor, je umjetnik Josip Pavlović oslikao imitirajući vitraje jer je poslije podne sunce snažno udaralo u lice vjernika, a ujedno se nastojao donekle dočarati mrak Velikog petka.